Nadbiskup zagrebački, kardinal, mučenik (Krašić, 8. svibnja 1898. – 10. veljače 1960.), Alojzije Stepinac, rođen je 8. svibnja 1898. u Brezariću, župa Krašić. Bogoslovni nauk završio je u Rimu, gdje je zaređen za svećenika 26. listopada 1930. Papa Pio XI imenovao ga je 28. svibnja 1934. nadbiskupom koadjutorom. Biskupsko služenje proživio je pod geslom: “U Tebe se, Gospodine, pouzdajem!” (Psalam 31,1).
Hrabro se suočio s izazovima povijesti, u kojoj je bio poslužiteljem Evanđelja. Proročki je prikazivao razorne moći svih ideologija čiji je cilj bio protivan časti pravoga Boga i dostojanstvu ljudske osobe. Svi prognani zbog rasne, klasne ili nacionalne ideologije u njemu su imali svoga zaštitnika. U liječenju socijalne bijede darovao je od svoga stola i od crkvenih dobara.
Osnivao je nova župna središta, marljivo promicao katolički tisak, nastojao urediti katolička društva prema načelima crkvenog Učiteljstva, uključivao redovnike i redovnice u pastoralni i karitativni život Nadbiskupije, te tješio i duhovno podizao obespravljeni puk.
U hrvatskom narodu širio je duh zahvalnosti prema Bogu kroz pobožnosti nadoknade za grijehe psovke i pobačaja. Gorljivo je promicao pobožnost prema Euharistiji, često govoreći: “Onome tko se drži Isusa, sve biva lako!” Iskazivao je sinovsku odanost prema Bogorodici. Znakovite su njegove riječi: “Ja vjerujem da će se Rusija obratiti i kip Bogorodice će stajati na Kremlju!”, a izraz su njegove čvrste vjere u Božju pobjedu na Marijin zagovor. Tu je vjeru krijepio moleći dnevno sva otajstva krunice.
Iz njegove predanosti Božjoj volji bilo je vidljivo kako crpi životnu snagu i nauk iz Biblije. Do te mjere bio je uronjen u Sveti spis da je sva zbivanja prosuđivao na temelju Objave i u svjetlu Božje Providnosti. Utirao je put Crkvi u Hrvata k biblijskim izvorima propovijedanja i katehizacije. Živio je od Božje riječi i njome nadahnut hrabrio druge na popravak života i evanđeosko poimanje rodoljublja. To ga je približilo njegovim vjernicima do te mjere da je Crkva u Hrvata živjela njegovim uvjerenjem, prihvatila njegov stav i jačala se njegovom vjerom.
U svakom političkom sustavu branio je slobodu i nadnaravno podrijetlo Katoličke crkve. Kada zbog vjernosti savjesti nije dopustio da Crkva postane ropkinjom komunističke ideologije, te da se odcjepljenjem od Rima stvori tzv. “Hrvatska nacionalna crkva”, montiran mu je politički proces na kojem ga je komunistički sud 11. listopada 1946. osudio na 16 godina robije. Hrvatski Sabor je 14. veljače 1992. poništio sudsku presudu i osudio politički sudski postupak protiv Zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca. Za njegovu hrabrost i svjedočko trpljenje Papa Pio XII. uvrstio ga je 12. siječnja 1953. u Zbor kardinala.
Njegov nastup pred sudom očitovao je živu i nepokolebljivu vjeru u božanstvo Isusa Krista, djevičansko materinstvo Blažene Djevice Marije i vječni život čovjekov. Proživljavao je Crkvu kao Mistično Tijelo Kristovo. Vidjelo se to u njegovoj skrbi za Crkvu na svim stranama svijeta, u strpljivom podnošenju patnji i poniženja kao i u svijesti da ga molitve sveopće Crkve vežu u neraskidivo jedinstvo s Rimskim biskupom. U borbi s progoniteljima Katoličke crkve poticao je sebe i druge na vjernost riječima: “Gdje je Petar, tamo je Crkva!” i jačao pouzdanjem: “Oluja će proći, a Bog ostaje zauvijek!”
Kroz cijeli život, a osobito u zatvoru i sužanjstvu, pokazao se kao vjeran sluga Božji. Vidjelo se da mu je Bog davao snagu za takav život vjere kojom je i druge poticao na evanđeoski oblik života. Neprestana njegova molitva, osobito za progonitelje Crkve i njegove osobe, pozivi na opraštanje i vršenje kršćanskih kreposti odavali su čovjeka žive vjere, neslomiva pouzdanja i djelatne ljubavi.
