Dosta je literature napisano o molitvi, što može dovesti do brzog zaključka da je ta tema omiljena među duhovnim piscima i da se o njoj lako piše. Molitva je nešto što je od suštinskog značaja, dio svakodnevnog života, i zato se često piše i govori o njoj.

Pisanje o molitvi je potrebno jer je molitva neophodna. Ona je kao kruh koji nam je potreban svakodnevno. Zbog toga se o molitvi tako često piše i govori. Potrebno je neprestano podsjećati ljude na važnost molitve, učiti ih kako da mole, i posebno je važno prenositi tu lekciju svakoj novoj generaciji.

Što je molitva

Molitva Bogu je duhovna praksa koja se koristi u mnogim religijskim tradicijama širom svijeta kako bi se uspostavila veza sa božanskim, izražavala zahvalnost, tražila pomoć, iskazivala pokajanje ili jednostavno razgovarala s Bogom ili višim silama. Molitva može biti izgovorena ili izrečena tiho u umu i srcu pojedinca ili može biti dio organiziranih religijskih obreda i ceremonija.

Značenje molitve varira između različitih religijskih tradicija. U kršćanstvu, na primjer, molitva se koristi za komunikaciju s Bogom, traženje Njegove volje i duhovno vodstvo, zahvalnost za Božje blagoslove i izražavanje pokajanja za grehe. 

U islamu, molitva (salat) je pet puta dnevno obavezna dužnost i način za izražavanje vjere u Allaha.

Molitva može biti formalna, koristeći riječi iz vjerskih tekstova, ili može biti neformalna, spontana komunikacija sa božanskim bićem. Bez obzira na oblik, molitva često ima duboko duhovno značenje za pojedinca i može pružiti utjehu, nadu i smisao u životu.

Zašto je potrebno moliti?

Ako želimo autentično živjeti kršćanskim životom, ne možemo to činiti bez molitve. Vjera i molitva su nerazdvojivi pratitelji jedno drugome i čine temelj kršćanskog života. Molitva proizlazi iz srca koje vjeruje i predstavlja konkretan izraz naše vjere.

Iako često ne znamo kako moliti na pravi način, Sveti Duh nam pomaže u našoj nemoći i nedostatku riječi. Kao temelj naše vjere, Duh nas potiče na molitvu, ali važno je da mu se otvorimo i ne gasimo njegovo djelovanje u nama. On moli i zauzima se za nas, a kršćanska molitva se razlikuje od drugih molitava jer smo povezani s Duhom Krista. Molimo s Njim, po Njemu i u Njemu.

Molitva je nužna jer kroz nju stvaramo unutarnje okruženje u kojem se susrećemo s Bogom. Ona gradi duhovnu čvrstinu koja nas štiti od previranja svijeta oko nas. Molitva nam pomaže oblikovati naš pogled na svijet i odupirati se pritiscima koji žele oblikovati naš život prema svojim mjerilima.

Osjećamo kako naš život brzo gubi ljudsku dimenziju bez molitve, a naši napori u molitvi često nailaze na izazove i obeshrabrenje. Potrebna nam je podrška i savjet kako bismo razumjeli svoju molitvu i procijenili je. Pitamo se koliko dugo trebamo moliti i kako se nositi s varijacijama u našoj gorljivosti i zainteresiranosti tijekom molitve. Ovo su pitanja koja nas muče, i želimo barem djelomično pomoći u njihovom razumijevanju.

Nikada ne smijemo zaboraviti da je molitva dar i obveza. Dar, jer kada pristupamo Bogu, svjesni smo da je On taj koji daje i uzima. Pred Njim smo otvoreni, pružajući ruke prema Njemu. Molitva može biti radosni susret s Njim ili izazovno suočavanje s naporima i bolima dok nastojimo nešto postići i doživjeti kroz molitvu. 

Molitva je dužnost koja treba biti prisutna u našem svakodnevnom životu, čak i kad nemamo želju ili “raspoloženje” za molitvu. Ne možemo birati kada ćemo moliti samo kad nam je volja, ostavljajući molitvu sa strane kad nismo raspoloženi za nju.

Što trebamo znati prije no što započnemo sa molitvom?

Nije upitno trebamo li moliti ili ne. Pitanje je: kako? Svi ljudi prakticiraju molitvu na svoj način i imaju pravo izražavati svoju vjeru pred Bogom. Stoga svaka religija razvija svoj vlastiti pristup “školi” molitve. Unutar ove raznolike ponude, kršćanski vjernik mora biti sposoban snalaziti se, usmjeriti se i prepoznati ključne razlike između kršćanske molitve i molitvi drugih religijskih tradicija.

Bitno je razumjeti da kršćanska molitva nije identična niti istovjetna molitvama drugih nekršćanskih smjerova. U svojoj srži, kršćanska meditacija predstavlja težnju za susretom s živim Bogom, a to je srž kršćanske vjere.

Postoje različiti pristupi molitvi i različiti oblici molitve. Razgovaramo o različitim “školama”, putovima, i duhovnim dimenzijama iz kojih proizlazi molitva ili koje oblikuju molitvu. Svaka crkvena zajednica, družba ili kongregacija njeguje svoj jedinstveni stil molitve. Broj redova u Crkvi odražava i raznolikost stilova molitve. Raznolikost ponuda je dobra stvar jer svatko može odabrati pristup koji odgovara njihovim preferencijama, potrebama i duhovnom putovanju. 

Pronalaženje vlastitog stila molitve i pronalaženje vlastitog puta prema Bogu je najvažnije, jer, kao što kaže Sveto Pismo, “u kući Očevoj ima mnogo stanova,” a svijet molitve nudi mnogo različitih ulaza u taj svijet.

Osnovni preduvjeti za molitvu

Da bismo molili i ustrajali u molitvi, potrebno je osigurati barem osnovne uvjete za molitvu. Mi obično utrčimo u molitvu koju započinjemo znakom križa i mislimo da smo time i spremni za susret s Bogom. Tu smo i najveći formalisti. Kad imamo priliku moliti malo duže, barem pola sata, potrebno je doista obratiti pažnju na neke uvjete koji nam mogu pomoći da nam molitva bude doista razgovor s Bogom.

Molitva počinje iz naše trenutačne i stvarne situacije. Dolazimo pred Boga onakvi kakvi jesmo, bez obzira na to jesmo li bolji ili gori nego jučer ili nego što ćemo možda biti sutra. Dolazimo pred Njega s onim što nosimo u svojim srcima. Tu su naše radosti i tuge, nadanja i razočaranja, boli i brige. Sve što proživljavamo, to je ono što nosimo pred Gospodina. Kao ponizna srca, stojimo na pragu Njegovih vrata i kucamo s prosjačkim rukama.

Kada dolazimo pred Boga, to činimo kao prijatelj prijatelju. To je izuzetno važno. Nikada ne smijemo zaboraviti da nam je On prijatelj i da nas gleda s ljubavlju. Ako ne pristupamo Bogu s tom svijesti o prijateljstvu i Njegovoj ljubavi prema nama, onda ga krivo razumijemo. On nas gleda s nježnošću i povjerenjem, kao što to čini pravi prijatelj. Znamo kakav nam je prijatelj važan u životu, i naš Bog je takav – naš Gospodin.

Da bi taj susret s Bogom bio dostojan Njega i nas, trebamo uložiti napor da sa svoje strane stvorimo uvjete koji će nam omogućiti taj susret. Također, trebamo pronaći svoj osobni put u molitvi. Koje su to uvjete koje trebamo stvoriti kada molimo? Evo nekoliko najvažnijih, kako bismo dali svoj maksimum tijekom molitve.

Mjesto

Obično se molimo u crkvi, kapelici ili nekom svetom mjestu. Osjećamo da se tamo možemo bolje koncentrirati i dublje doživjeti prisutnost Božju. Ponekad se povučemo na osamu, daleko od buke i očiju drugih ljudi, kako bismo bili licem u lice s Gospodinom i razgovarali s Njim iz srca. Ovo je važno i korisno ako imamo tu mogućnost.

Međutim, nije uvijek moguće doći do crkve, kapelice ili zajedničkog molitvenog prostora. Stoga je važno stvoriti svoj vlastiti sveti prostor kod kuće, u svom stanu, ili u svojoj sobi. To je mjesto gdje ćemo osjećati posebnu prisutnost Božju i gdje ćemo skinuti obuću, simbolički ili doslovno (kao što se spominje u Izlasku 3,5), kada stupimo na to mjesto. 

Prije nego što počne razmišljati ili meditirati, osoba bi trebala stati na mjesto promišljanja, usmjeriti svoj um prema Bogu i svjesno prihvatiti Božju prisutnost. To je čin poštovanja i poniznosti prema Bogu. 

Molitva se treba doživljavati kao susret s Bogom, a stvaranje ovakvog posebnog mjesta pomaže nam da to postignemo. Mi možemo svuda moliti, ali ne idemo svugdje moliti. Može to biti na tržnici, u tramvaju, autobusu, u gradskoj gužvi, u šetnji. Priznat ćemo da to ipak nisu mjesta na koja idemo redovito moliti.

Ti naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.(Mt2,6)

Vrijeme

Zaista, nemam dovoljno vremena, prezauzet sam! Ove su izjave postali naša mantra koja neprestano izlazi iz naših usta. Stvarno, tko ima vremena, neka digne ruku! Čini se da smo uvijek u žurbi, a unatoč tome često kasnimo. Ritam našeg života sve se više ubrzava. Osjećamo se kao da smo uhvaćeni u beskrajno kružeći vrtlog koji nas okreće i melje, a osjećamo se nemoćnima da iz njega izađemo.

Događaji nas guraju naprijed, potrebe se množe, i tako postajemo robovi neprestane jurnjave. Nervoza, napetost i nestrpljivost često nas sprječavaju da se smirimo i posvetimo molitvi.

Zaboravljamo da je vrijeme dar, i kao takvo, trebali bismo ga prihvatiti. Možda nas mudri propovjednik podsjeća: “Svemu ima svoje vrijeme, i svaka stvar pod nebom ima svoj čas… vrijeme rađanja i vrijeme umiranja… vrijeme šutnje i vrijeme govorenja.”

Umijeće zaustavljanja, za trenutak, i slušanja vlastite nutrine, to je osobina mudrih ljudi.

Važno je prepoznati svoj unutarnji bioritam i pronaći kvalitetno vrijeme za molitvu unutar njega. Bez obzira na to radi li se o jutarnjim ili večernjim satima, tijekom dana ili noći, važno je da je to vrijeme koje nam najbolje odgovara za molitvu. Ne bi smjeli Bogu ostaviti tek mrvice svog vremena ili ga tretirati kao nešto što obavljamo brzinski, iscrpljeni i željni samo umiriti svoju savjest. Bogu trebamo dati najbolji dio svog vremena, najkvalitetniji trenutak u našem danu, a ne ono što nam preostane.

Davanje vremena Bogu znači predati Mu dio sebe, odustati od svojeg prava na posjedovanje. To znači dopustiti Bogu da učini u nama ono što nijedna količina vremena ne može postići.

Dobro je, ako je moguće, unaprijed odrediti koliko ćemo vremena posvetiti molitvi. To neće uvijek biti izvedivo, ali ako želimo biti disciplinirani u molitvi, to je korisno učiniti. Zatim se držimo tog vremenskog okvira.

No, koliko bi dugo trebala trajati molitva? 

To je pitanje bez apsolutnog odgovora, i ne bismo se trebali previše opterećivati vremenskim ograničenjima. 

Šutnja 

Šutnja ne znači samo odsutnost riječi. Možemo biti usred gradske vreve, a ipak u dubini svoje duše doživjeti tišinu i unutarnji mir. Boga susrećemo u tišini, u onoj šutnji koja produbljuje naš unutarnji mir i otvara put za susret s Njim. 

Danas je rijetkost poticaj za šutnjom i tišinom u svijetu. Suprotno tome, sve oko nas čini napore da privuče našu pažnju i zauzme naše misli. Moramo se aktivno boriti za trenutke tišine i mira jer smo okruženi vizualnim nadražajima koji preplavljuju naše oči i neprestanim riječima koje ispunjavaju naša uši.

Naša svakodnevica je preplavljena bujicom riječi. Možemo ih pronaći posvuda: na reklamnim panoima, ekranima, reklamnim plakatima i reklamnim porukama. Riječima je oko nas, svuda gdje pogledamo, a često se koriste bez dubljeg razmišljanja o njihovom pravom značenju. To često dovodi do nesporazuma i nedostatka prave komunikacije. Sve dok riječi ne proizlaze iz duboke šutnje, često gube svoju pravu vrijednost.

Važno je naučiti se zaustaviti, dati prostora Bogu i miru. Samo u prisutnosti Boga i u miru možemo obnoviti duhovno tkivo naše duše. Zato je neophodno stvoriti šutnju, unutarnje ozračje u kojem se rađa prava riječ. Velika djela često su nastala u tišini i šutnji. Kroz šutnju ćemo naučiti pravilno komunicirati i moliti.

Kako moliti

Tišina nije samo izolacija u kojoj tražimo privatnost da nas drugi ne ometaju. Tišina je prostor u kojem riječ dobiva pravu vrijednost. Riječ traži tišinu da bi bila čujna i da bi imala dublji odjek, dok tišina potiče pravu riječ. Te dvije komponente su nerazdvojno povezane i međusobno usmjerene.

Riječi su nam nužne jer su sredstvo komunikacije. U današnjem svijetu, koji je prepun informacija, gdje živimo u stalnoj žurbi i pod stresom, često zanemarujemo duboki smisao riječi. Riječi nam često ne govore ništa. Lako možemo uskratiti ili oduzeti riječ drugima, ne dopustiti im da dođu do izražaja. Stoga često ne slušamo riječi – prečujemo ih i prešućujemo.

Koliko  samo se puta uhvatili da isto tako i molimo. Često govorimo molitvene riječi bez razumijevanja, kao da su to samo obične riječi koje izgovaramo mehanički. To je kao da recitiramo pjesmu na stranom jeziku koji ne razumijemo, pa nemamo pojma što smo izrekli.

Nažalost, isto se ponašamo i prema Božjoj Riječi. Bog nam upućuje svoju riječ, ali mi često ne slušamo. Božja Riječ pada na tlo naše nutrine, a kakav će biti njezin plod ovisi o stanju naše nutrine. Da bismo čuli Riječ, moramo pronaći osamu i stvoriti tišinu unutar sebe. Moramo pažljivo slušati i otvoriti svoje srce.

Mi molimo cjelokupnim svojim bićem. Nisu samo naša memorija, razum, osjećaji i volja uključeni u ovu činidbu, već svi ti aspekta zajedno tvore našu unutarnju stvarnost, prostor našeg srca. Unutar tog prostora ostvaruje se susret između čovjeka i Boga.

Stoga možemo s pravom reći da molimo srcem. Često živimo površno, na periferiji vlastitog bića, što čini naše srce skrivenim, uspavanim i nepristupačnim. Često ne znamo kako sići u dubine našeg bića i probuditi bogatstvo koje se tamo krije. Obuzeti smo onim što je vidljivo, čujemo, dodirujemo ili površinski doživljavamo, i zbog toga zanemarujemo unutarnju dimenziju svog života.

Moliti srcem znači stati na “sveto tlo”, stvoriti unutarnju tišinu i povući se iz vanjske buke. To podrazumijeva usmjerenje prema srcu, udaljenost od misli koje nas ometaju i odvlače od susreta s Bogom. Moliti srcem znači sagnuti glavu prema unutarnjim dubinama, prema prostoru gdje se ostvaruje istinski susret s Božjom prisutnošću.

Kako znamo da je molitva dobra?

Ne smijemo procjenjivati uspjeh molitve temeljem našeg trenutnog emotivnog stanja. Molitvu ne bismo trebali smatrati dobrim samo ako smo je mogli obaviti s lakoćom i osjećali utjehu. Suprotno tome, ako se borimo i ako stvari ne idu onako kako smo zamislili, to ne znači da je molitva bila loša. Ovo nije ispravan pristup. Kvaliteta molitve ne ovisi o njezinoj duljini ili strasti koju smo uložili, već o tome jesmo li ostali povezani s Onim kojemu možemo reći “Oče naš” ili “Oče moj”.

Završna riječ

Molitva nije samo mehaničko izgovaranje riječi, već duboki susret između čovjeka i Boga. Tišina igra ključnu ulogu u omogućavanju tog susreta jer nam pomaže u smirivanju buke i stresa svakodnevnog života. Molitva srcem znači ući u unutarnju tišinu, povući se iz vanjske buke i usmjeriti svoje misli prema dubinama vlastitog bića. Riječi same po sebi nisu dovoljne; potrebna je unutarnja tišina kako bismo čuli i razumjeli Božju Riječ. Stvarna komunikacija s Bogom zahtijeva prisutnost uma, srca i duše. Ova duboka svijest o molitvi i tišini pomaže čovjeku da se približi Bogu i razvija svoju duhovnu dimenziju, što je ključno za ispunjen kršćanski život.