Dok Crkva slavi Tjedan molitve za kršćansko jedinstvo, kardinal Kurt Koch, prefekt Dikasterija za promicanje kršćanskog jedinstva, razmišlja o odnosu između katolika i pravoslavaca 60 godina nakon povijesnog susreta pape sv. Pavla VI. i Ekumenskog patrijarha Atanagore.
Od strane kardinala Kurta Kocha – Prefekta Dikasterija za promicanje kršćanskog jedinstva
1. i 6. siječnja obilježena je 60. obljetnica susreta u Jeruzalemu između pape Pavla VI. i Ekumenskog patrijarha Atanagore. Bio je to prvi susret između pape i ekumenskog patrijarha od onoga između pape Eugena IV. i patrijarha Josipa II. tijekom Koncila u Ferrari (1438-1439). Ova važna obljetnica plodonosna je prilika za pogled, prije svega, na bolne prošle odnose između dviju Crkava, s osjećajem da je jedini način djelovanja na prošlost pročišćavanje povijesnog sjećanja i opraštanje. Međutim, cilj pogleda usmjerenog prema prošlim događajima je zahvalno priznanje onoga što je postignuto od 1964. nadalje i omogućavanje novih koraka prema budućnosti.
Povratak ljubavi, s pravnom snagom
Susret u Jeruzalemu ostavio je trag u povijesti posebno zato što je taj bratski zagrljaj potvrdio volju obiju Crkava da obnove ljubav jedna prema drugoj. Ovaj gest ostaje pred našim očima kao trajna ikona volje za pomirenjem. Zato je papa Franjo u svojoj poruci 2023. Ekumenskom patrijarhu Bartolomeju I. povodom blagdana zaštitnika svetog Andrije istaknuo da je put prema pomirenju započeo “zagrljajem, gestom koja elokventno izražava uzajamno prepoznavanje crkvenog bratstva”. [1]
Ovaj bratski poljubac ima duboko duhovno značenje. Budući da agape i bratski poljubac predstavljaju krajnji izraz i obred euharistijskog jedinstva, cilj puta započetog u Jeruzalemu mora biti ponovno uspostavljanje euharistijskog zajedništva. Doista, kada se agape ozbiljno doživljava kao crkvena stvarnost, kako bi bila vjerodostojna, mora postati euharistijska agape. To je bila namjera dvojice hodočasnika koji su se sastali u Jeruzalemu. U ovom događaju nazirali su zoru novog dana u kojem će buduće generacije zajedno slaviti Jednog Gospodina sudjelujući u njegovom Euharistijskom Tijelu i Krvi.
Zapamćeni susret u Jeruzalemu utro je put onome koji se dogodio 7. prosinca 1965., kada su vođe dviju Crkava ukinule međusobna prokletstva iz 1054. godine. Iz Carigradske patrijarhalne crkve svetog Đorđa u Fanaru i iz rimske Bazilike svetog Petra, potvrdili su svoju zajedničku volju za uklanjanjem anatema, čije sjećanje još uvijek traje, “iz sjećanja i iz sredine Crkve”, tako da više ne mogu biti prepreka za “bliže odnose u ljubavi”. Na taj svečan i pravno obvezujući način, događaji iz 1054. godine i njihove posljedice predani su povijesnom zaboravu. Istovremeno, objavljeno je da više nisu dio službenog inventara dviju Crkava.
Ovim povijesnim činom otrov ekskomunikacije uklonjen je iz Tijela Crkve, a “simbol podjele” zamijenjen je “simbolom ljubavi”. Riječima tadašnjeg teologa Josepha Ratzingera, “odnos ‘hladne ljubavi’, kontrasta, nepovjerenja i antagonizma’ zamijenjen je odnosom ljubavi i bratstva, simboliziranim bratskim poljupcem”. [3] Ukidanjem ekskomunikacije, Rimokatolička crkva i Carigradska pravoslavna crkva mogu se ponovno prepoznati kao sestrinske Crkve, što je još značajnija činjenica kada uzmemo u obzir da su zaštitnici dviju Crkava, sveti Petar i sveti Andrija, bili biološka braća.
Dijalog ljubavi u službi pomirenja
Ovi pamtljivi događaji bili su polazište za ekumenski dijalog ljubavi koji se produbio u sljedećim godinama kroz živu razmjenu posjeta i komunikaciju, kako se vidi u zajedničkoj dokumentaciji koja nosi lijepo ime “Tomos Agapis”. Dijalog ljubavi posebno je našao vidljivi izraz u dobroj tradiciji uzajamnih posjeta između Carigradske crkve i Rimokatoličke crkve prilikom njihovih uzajamnih blagdana zaštitnika ili drugih posebno važnih događaja. Za novoizabranog Papu, posjet Ekumenskom patrijarhu u Fanaru u Carigradu ubrzo nakon početka pontifikata postao je običaj pun značenja. A bio je lijep znak zrelog prijateljstva kada je Ekumenski patrijarh Bartolomej I. došao u Rim na inauguracijsku ceremoniju pape Franje, gesta koja je bila još značajnija jer se dogodila prvi put u povijesti ekumenskih odnosa između Rima i Carigrada.
Dijalog ljubavi mora se nastaviti i produbljivati i danas i u budućnosti, također zato što su se tijekom povijesti različite duhovnosti na Istoku i Zapadu postupno udaljavale od Crkava i uvelike doprinijele kasnijem raskolu. Kardinal Walter Kasper sažeo je ovaj proces riječima: “Kršćani se nisu udaljili uglavnom zbog svojih sporova i različitih doktrinarnih formulacija, već su se otuđili jedni od drugih zbog svog različitog načina života”. [4] Ovaj razvoj može se objasniti činjenicom da je Evanđelje Isusa Krista od samog početka primljeno različito na kršćanskom zapadnom i istočnom svijetu, te je živjelo i prenošeno prema različitim kulturnim tradicijama i oblicima. Unatoč tim razlikama, kršćanski svijet prvog tisućljeća na Istoku i Zapadu živio je kao jedna Crkva. Međutim, kršćani su se postupno udaljavali i počeli se sve manje razumjeti, do točke da, kako je elokventno istaknuo Yves Congar, [5] možemo priznati da je taj proces međusobnog otuđenja bio jedan od glavnih uzroka kasnijeg raskola.
U svjetlu ovih povijesnih događaja, moramo se zapitati možemo li doista govoriti o podjeli između Istoka i Zapada u Crkvi. Takozvana “podjela” obično se povezuje s godinom 1054, kada su Carigrad i Rim izrekli ekskomunikacije. Međutim, to je više simboličan nego povijesni datum. Doista, nije bilo raskola, u pravom smislu riječi, između Crkve Istoka i Zapada. I nije bilo formalne međusobne osude 1054. niti u bilo koje drugo vrijeme.
Pravoslavni teolog Grigorius Larentzakis sažeo je ovu važnu činjenicu u sljedećoj kratkoj formulaciji: “Nema raskola, a ipak odvojeni”. [6] Stoga ne bismo trebali govoriti o raskolu, već o postupnom udaljavanju Istoka i Zapada unutar Crkve. Ovo udaljavanje, koje je dovelo do nesporazuma i kontroverzi tijekom povijesti, može se prevladati samo strpljenjem, a prije svega ljubavlju, iskreno se trudeći da se susretnemo na pola puta.
Dijalog ljubavi omogućio nam je ponovno otkriti bratstvo između katolika i pravoslavaca koje je papa Ivan Pavao II. smatrao jednim od najvažnijih plodova ekumenskog angažmana. [7] Dijalog ljubavi pridonosi prije svega pomirenju između Crkava, što se praktično izražava u molbi za oprost za grijehe počinjene u prošlosti. Ova molba za oprost posebno je hitna s obzirom na četvrtu križarsku vojnu 1204. godine, koja je, iz razumljivih razloga, i danas otvorena rana za mnoge pravoslavne kršćane.
