Veliki nadbiskup Kijeva-Haliča poziva katolike u Europi i širom svijeta da ne zaborave na tekuće patnje naroda Ukrajine, dok izražava zahvalnost za dosadašnju podršku i solidarnost. Predstojnik Grkokatoličke Crkve u Ukrajini razgovara s vatikanskim medijima o čežnji ukrajinskog naroda za mirom nakon dvije godine rata te o naporima Crkve da im pruži materijalnu i pastoralnu podršku.

Od Svytlane Dukhovych

“Molitveno molimo Gospodina za mir za naš narod, da ovaj rat što prije završi; molimo ga da nas zaštiti od patnje i smrti. Ali moramo biti svjesni da je On spreman dati nam više nego što tražimo. To nam daje nadu.”

U opsežnom intervjuu s vatikanskim medijima nadbiskup veliki Kijeva-Haliča Sviatoslav Ševčuk opisuje čežnju ukrajinskog naroda za mirom dok zemlja obilježava drugu godišnjicu sveobuhvatnog rata koji je Rusija pokrenula protiv zemlje 24. veljače 2022. Ova težnja, kaže, svakodnevno je popraćena molitvama, jer svaki dan “prati zvuk sirena i eksplozija” koje su dvije godine pustošile zemlju.

P. Dvije godine mnogi ljudi u Ukrajini gotovo svakodnevno se bude uz zvuk sirena i eksplozija. Drugi s zabrinutošću čitaju vijesti. Misli mnogih usmjerene su prema njihovim voljenima koji su na fronti ili na vrlo opasnim mjestima. Koje su vaše prve misli i molitve kada se probudite?

Nadbiskup Ševčuk Moja prva molitva ujutro kada se probudim je molitva zahvalnosti, jer kada se probudite živi već imate dobar razlog zahvaliti Gospodinu, zahvaliti mu za dar novog dana, dar života koji morate pretvoriti u dar sebe Bogu, svojoj Crkvi, svojem narodu.

U posljednje vrijeme, smisao ove molitve zahvalnosti pronašao sam u ovim riječima proroka Izaije: ‘Tada ćeš zazvati, i Gospodin će odgovoriti; viknut ćeš, i on će reći: ‘Evo me’. (usp. Iz 58,9).’

To me doista pogađa. i daje smisao drugim molitvama jer je to riječ nade: kaže da je Gospodin spremniji dati nego što smo mi spremni tražiti. Očito, molimo Gospodina za mir za naš narod, molimo da ovaj rat što prije završi, molimo Gospodina da nas zaštiti od patnje, od smrti. Ali prije nego što započnemo ovu molitvu s našim zahtjevima, važno je biti svjestan da je Gospodin spremniji dati nego što smo mi spremni tražiti. To nam daje nadu.

P. Rat donosi smrt, patnju, proizvodi mržnju i stvara ozbiljne društvene probleme. Kako Crkva nastoji riješiti sve to?

Nadbiskup Ševčuk Moram reći da smo u ovih dvije godine sveobuhvatne invazije – ali zapravo rat traje deset godina – naša Crkva razvila posebnu vrstu pastoralne skrbi koju nazivam ‘pastoralnom skrbi o tugovanju’ jer moramo pratiti ljude koji plaču, koji pate, koji tuguju za izgubljenim voljenima, domom, svojim svijetom.

To je izazov jer je vrlo lako biti pastir sretnih ljudi. Možda zapadna kultura danas treba ono što bismo nazvali ‘pastoralnom skrbi o zadovoljstvu’, ili ‘pastoralnom skrbi o udobnosti’, to jest pastoralnu skrb za potrošački svijet. Sveti Otac često kaže da ova pastoralna skrb znači upozoravanje suvremenog čovjeka protiv ove kulture otpada koja traži sve intenzivnije zadovoljstvo s manje odgovornosti. Ali u kontekstu rata suočeni smo s potpuno drugačijim izazovom: svakodnevno živimo tragediju uništenja naše zemlje, naših gradova, svakodnevno se suočavamo sa smrću, i nažalost, još uvijek ne znamo kada će sve to završiti. Stoga smo suočeni sa situacijom duboke patnje našeg naroda i često se osjećamo nemoćno.

Što možemo učiniti? Ponekad se prednost daje prisutnosti umjesto činjenju nečega: biti tamo s ljudima koji plaču pokušavajući pokazati da je Gospodin s nama. Pronaći prikladne riječi za majku koja tuguje za smrću svog sina, pronaći riječi što reći mladoj osobi koja je izgubila noge i ne zna kako živjeti, ili djetetu koje je vidjelo smrt svoje majke. Što možete reći tom siromašnom djetetu koje ne zna kako se odnositi prema drugim ljudima, ali ni prema sebi?

Ova pastoralna skrb o tugovanju izazov je, ali je također i pastoralna skrb o nadi, jer vidimo da kršćanska vjera poziva nas da donesemo nadu uskrsnuća usred ljudi koji tuguju za svojim gubicima. To je naš život, život Crkve, i kako propovijedamo Evanđelje u ovoj velikoj tragediji rata u Ukrajini.

P. Također sam želio pitati gdje nalazite snagu – vi osobno, svećenici, posvećene osobe – da pratite ljude u ovom tamnom razdoblju?

Nadbiskup Ševčuk Moram iskreno priznati da je to misterij. Zaista ne znamo. Samo kada se osvrnete na protekle dvije godine rata možete razumjeti odakle ste pronašli svoju snagu.

Možda je to ista prisutnost Boga koju je Mojsije doživio na Sinaju kada mu je Gospodin rekao: “Ne možeš vidjeti moje lice, jer me nitko ne može vidjeti i ostati živ.” (usp. Izl 33,20). Možemo prepoznati tu prisutnost koja nas nadahnjuje, koja ponovno rasplamsava našu snagu samo gledajući u leđa Gospodina koji prolazi, koji je prošao kroz vašu bol.

Moram reći da postoje specifični trenuci kada osjećamo ohrabrenje: to je molitva i sakramenti Crkve. Danas možemo ponovno potvrditi ono što su kršćani rekli u prvim stoljećima: ‘Sine dominico non possumus’, to jest, bez slavljenja Euharistije, ne možemo živjeti ni raditi.

Onda tu je i česta ispovijed: postoji veliko ponovno otkriće sakramenta pomirenja koji liječi naše duhovne rane, ali i one ljudske psihe. Jer živimo u stalnoj opasnosti od umiranja u bilo kojem trenutku. Na primjer, ne znam hoću li još biti živ za sat vremena: to je naša stvarnost. Stoga moramo uvijek biti spremni umrijeti i predstaviti se pred Gospodinom.

Onda tu je i treći trenutak u našoj aktivnosti: očito, nakon svakog bombardiranja, nakon svakog raketnog napada, osjećamo strah, patimo od novih psiholoških trauma, ali je važno pretvoriti tu energiju straha u djelovanje. Mnogi ljudi su rekli da nakon svakog raketnog napada primjećuju povećanje svoje aktivnosti. Ta energija koja eksplodira unutar vas kada čujete urlik eksplozija i treskanje vašeg doma mora biti pretvorena u djela solidarnosti, služenja: činjenje dobra pomaže vam liječiti, pretvarajući vašu bol u solidarnost s onima koji plaču, pretvarajući vaše tugovanje u kršćansku ljubav. Ova transformacija iz ‘biti’ u ‘djelovati’, ali na pozitivan i konstruktivan način, nešto je što nam daje nadu. Možda te tri stvarnosti mogu biti viđene kao tajna naše otpornosti, tajna kršćanske nade ukrajinskog naroda danas.

P. Dakle, ukrajinski narod i dalje se nada iako ima svaki razlog za očaj?

Nadbiskup Ševčuk Moram reći da smo ranjeni, ali ne očajni. Kao što kaže sveti Pavao, prezirani smo, ali ne uništeni (usp. 2 Kor 4,9). Svaki dan doživljavamo smrt našeg Gospodina Isusa Krista u našem tijelu kako bismo živjeli Njegovo uskrsnuće. Narod koji vjeruje u vječni život, narod koji vjeruje u Uskrslog Krista, nalazi nadu. I moram reći da nada nije prazan osjećaj, slijepo vjerovanje u ono što ne znate. Ne, to nije kršćanska nada. Smisao kršćanske nade je život Uskrslog: sigurno ćemo uskrsnuti. Već nosimo tu nadu u našem životu danas, ali će se u potpunosti otkriti tek u budućem životu.

Stoga je kršćanska nada vrlina koja uključuje volju, vaš način razmišljanja, vaš razum i vaše osjećaje. U Ukrajini često čujemo latinsku frazu “Contra spem spero” (Nadam se protiv svake nade), koja je također postala naslov pjesme poznate ukrajinske pjesnikinje Lesje Ukrajinke (1871.-1913.): imamo kršćansku nadu protiv ljudskog očaja. Stoga kršćansko oko može vidjeti u ovim uvjetima svjetlo vjere koje možda nevjernici ne mogu percipirati.

P. Na svojem sastanku početkom veljače Sinod grkokatoličkih biskupa u Ukrajini usmjerio je pastoralnu skrb na obitelj. Koje su glavne izazove u ovom području i što pokušavate učiniti kao Crkva?

Nadbiskup Ševčuk. Danas, pastoralni plan naše Crkve, koji smo dogovorili na sinodalnoj razini, može se sažeti u perspektivi liječenja rana naroda.

Jedan od prioriteta ove pastoralne skrbi je pastoralna skrb za obitelji koje proživljavaju tugovanje. Važno je razumjeti kako pratiti obitelj, i proveli smo dubinsku analizu situacije ukrajinskog obiteljskog života. Prije svega, shvatili smo da većina ukrajinskih obitelji, nažalost, živi u situaciji prisilne separacije. Većina muškaraca danas se bori. To znači da te obitelji žive bez svakodnevne prisutnosti oca.

Onda imamo masovnu emigraciju: procjenjuje se da je 14 milijuna Ukrajinaca bilo prisiljeno napustiti svoje domove. Većina se preselila unutar zemlje, posebno iz istočnih regija u središnje i zapadne dijelove.

Onda, gotovo 6 milijuna ljudi napustilo je Ukrajinu. Neki su se vratili, drugi su nastavili boraviti u drugim zemljama.

To znači da su te obitelji razdvojene jer muškarci ne mogu napustiti Ukrajinu. Većina, 80%, ukrajinskih ratnih izbjeglica u Europi su mlade žene sa svojom djecom. To je velika tragedija separacije.

Službene statistike kažu da je u 2023. godini registrirano više od 170.000 brakova u Ukrajini, najmanji broj u povijesti Ukrajine od njezine neovisnosti. U prošlosti je bilo do 600.000 novih brakova godišnje.

Ali drugi podatak koji nas je zaista zabrinuo bio je da uz nizak broj brakova, bilo je i 120.000 razvoda. Uzimajući u obzir trenutačnu tešku situaciju, ukrajinska država sada predlaže registraciju brakova u jednom danu, što znači da ljudi mogu podnijeti zahtjev putem interneta i njihov će se građanski brak registrirati kod vlade u jednom danu.

S jedne strane, to čini da se registracija građanskog braka olakšava, ali s druge strane, trivializira sam pojam obitelji. Ako se brak može registrirati u jednom danu, to znači da se sljedećeg dana možete razvesti, i nešto važno se shvaća olako, bez dubokog uključivanja i odgovornosti.

Postoji i druga situacija koja nas tjera na razmišljanje. Prije rata, glavni izazovi bili su predstavljeni od dvije vrste obitelji: disfunkcionalne obitelji, to jest one koje doživljavaju krizu, na rubu su razvoda, i koje Crkva mora pratiti kako bi ojačala njihovu obiteljsku vezu, i obitelji migranata, kada majka, žena, odlazi tražiti posao u Italiji, Grčkoj i drugim europskim zemljama, a muž ostaje kod kuće s djecom.

Vraćanje majke obitelji, to jest kako reintegrirati te ljude u ukrajinsko društvo, u vlastitu obitelj, pravi je izazov.

Ali sada imamo četiri nova izazova za pastoralnu skrb obitelji. Prije svega, imamo obitelji koje su izgubile rođaka, mlade obitelji: na primjer, mlada supruga koja je izgubila muža i ne zna kako objasniti svojoj djeci kada će se njihov otac vratiti. Te mlade udovice u Ukrajini danas se nazivaju “crni tulipani”. To je zaista tragedija i moramo pratiti te obitelji.

Druga tragedija su obitelji onih koji su teško ozlijeđeni u ratu. Prema službenim statistikama, u Ukrajini danas imamo 200.000 ljudi, bivših vojnika i civila, koji su teško ozlijeđeni. A obitelj nosi punu težinu skrbi i pružanja socijalne i medicinske pomoći ozlijeđenima. Često su te obitelji napuštene od strane države, koja ne može ponuditi adekvatnu socijalnu pomoć. Ti teško ozlijeđeni ljudi koji trebaju specifičnu medicinsku skrb često čak nemaju dovoljno hrane. Procjenjuje se da među tim 200.000 ozlijeđenima, 50.000 je izgubilo noge ili ruke, posebno mladi ljudi, i trebaju rehabilitaciju i specifičnu skrb. Pratiti te ljude znači ne samo liječiti tijelo: trebaju psihološko savjetovanje, ali to ne funkcionira bez duhovnog pratnje.

I kako možete ponuditi duhovnu pratnju 23-godišnjoj ženi koja je izgubila ruke? To je zaista veliki izazov.

Onda imamo druge obitelji koje su primile vijest da im je rođak nestao na frontu i nema vijesti o njemu. Službeno je registrirano 35.000 ljudi kao nestalih. Ne možete zamisliti pakao kroz koji prolaze majka i otac koji nemaju vijesti o svom sinu ili supruga koja živi bez vijesti o svom mužu! Zamislite 25-godišnju ženu s dvoje djece koja kaže: ‘Ne znam kako se moliti jer ne znam je li moj muž živ ili mrtav. Jesam li udovica ili ne? Kako mogu organizirati svoj život?’. To postaje mučenje jer dijete svaki dan, svako jutro pita: ‘Kada se tata vraća?’. A ta žena ne zna što odgovoriti, ne zna kako reći svom djetetu je li njegov otac živ ili mrtav.

Svaki put kada se najavi nova razmjena zarobljenika i kada se pojave ljudi koji su prethodno bili registrirani kao nestali, te nade se ponovno oživljavaju, ali bol, razočaranje i duboka patnja se također ponovno oživljavaju.

Onda imamo još jednu kategoriju, koja su obitelji ratnih zarobljenika, i pratiti ih je vrlo težak izazod. Moram reći da mi u svakoj župi koju posjetim predstavljaju beskrajne popise rođaka koji su ratni zarobljenici.

Neumorno prikupljam ta imena, gledam te lica mladih ljudi i prenosim ih Svetom Ocu. S vremena na vrijeme napišem pismo s novim popisom ratnih zarobljenika. Duboko sam zahvalan Svetom Ocu na njegovoj predanosti oslobađanju ratnih zarobljenika. Za neke znamo gdje se nalaze, za druge ne. Molimo se da jednog dana budu oslobođeni i vrate se kući.

To je slika patnje ukrajinskih obitelji danas, to je kako je rat pogodio srce ukrajinskog društva, naime obitelj.

Druga dimenzija života ukrajinskog društva su djeca. Svjedočimo dramatičnom padu broja rođenih u Ukrajini. Prema državnim statistikama, u 2023. godini rođeno je 210.000 djece u Ukrajini. Za godinu 2024. očekuje se samo 180.000 rođenih. To je jedna trećina onoga što se obično događalo u Ukrajini prije.