U središtu brojnih javnih izjava o pogreškama i pravima Izraelove vojne akcije u Gazi, istaknuli su se komentari nekoliko ključnih vatikanskih dužnosnika i glasnogovornika, uključujući papu Franju, zajedno s komentarima njihova susjeda, glavnog rabina Rima, Riccarda di Segnija, objavljeni u Catholic Heraldu. Smatram iznimnom privilegijom što sam pozvan dopuniti ovo distingvirano društvo i nastaviti njihov dijalog.

Moj prvi instinkt nije požuriti s izricanjem presude, već tražiti neku vrstu temelja utemeljenog i na osobnim sjećanjima na rat i na široj povijesnoj svijesti.

Rođen sam u Londonu u travnju 1938. Moja najranija sjećanja na događaje stoga uključuju Drugi svjetski rat, posebno njegove kasnije faze, ne manje važno kako su izvještavane u dnevnom News Chronicleu – četiri stranice u jednom mega-listu – britanskom dnevnom listu koji je 1960. bio apsorbiran u Daily Mail.

Slabo se sjećam kao neke vrste slogana načela Bezuvjetne predaje sila Osovine – dogovoreno između Roosevelta i Churchilla na njihovom sastanku u Casablanci 1943. Sumnjam da su tada puno razmišljali o doktrini proporcionalnosti (iako datira iz Haških konvencija 1907.), a kamoli o kolateralnoj šteti kao što je smrt nevinih ili antinacističkih stanovnika Njemačke.

Čak i poslije rata, nadalje, kontroverza o bombardiranju Njemačke dovodila je u pitanje samo mjeru njihova doprinosa konačnoj pobjedi, u odnosu na gubitak posada savezničkog Bomber Commanda. Pokušaji da se stavi drugačiji fokus na ekstremno uništenje Dresdenu u veljači 1945. proizlazili su uglavnom ne od uglednih stručnjaka, već od sada notornog negatora holokausta Davida Irvinga.

Mnogo toga se može kritizirati u izraelskim politikama prema okupiranom Zapadnom brijegu posebno. Ali kako primijeniti doktrinu proporcionalnosti ili minimizirati kolateralnu štetu u okolnostima kao što su one u Gazi danas, traku zemlje s 2 milijuna stanovnika, kojom vlada organizacija poput Hamasa koja je smjestila svoje zapovjedne strukture i oružje ispod medicinskih objekata, mjesta bogoslužja i drugih izrazito civilnih centara?

Fotografija: Izraelski vojnik tuguje pored fotografije rođaka ubijenog na mjestu glazbenog festivala Nova tijekom napada Hamasa 7. listopada 2023., Re’im, Izrael, 5. siječnja 2024. Otprilike 40 taoca je uzeto s mjesta glazbenog festivala Nova tijekom Hamasa napada, dok je 364 ubijeno, prema izraelskim vlastima. (Fotografija Amir Levy/Getty Images.) Prirodno je da je svrha Hamasa bila paralizirati ili barem otežati izraelsku vojsku, i jednako prirodno Izraelci su nastojali upozoriti stanovnike na predstojeće udare na specifičnim lokacijama. Pitanje je koja korist takvih upozorenja donosi kada je utočište gotovo nedostupno – i čija je to krivica?

Međunarodno pravo također je napredovalo. U istom trenutku dok su Roosevelt i Churchill definirali savezničke ratne ciljeve, poljsko-židovski pravnik po imenu Raphael Lemkin skovao je pojam genocida. Iako ponekad zloupotrebljavan kao propagandni pojam za široko rasprostranjeno nasilje, njegovo pravo značenje je istrebljenje neke socijalne, etničke ili vjerske kolektivitete – kao što je uništenje države Izrael kojem teži u Povelji Hamasa.

Ograničenija ili manja kaznena djela u istom općem okviru uključuju ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Glavni presedan međunarodnog suda za suđenje takvim djelima bio je Nürnberški tribunal 1945.-46., koji je sudilo nekim 20 preživjelih nacističkih vođa.

Pojam genocida, usput, nije bio uključen u optužnice, djelomično zato što nije bio specificiran kao zločin do Opće skupštine Ujedinjenih naroda u prosincu 1946.; i djelomično također zato što su postupci u Nürnbergu bili usredotočeni na međunarodne akte nacističke Njemačke, dok je ubijanje Židova i drugih – neizlječivo bolesnih, homoseksualaca itd. – počelo s vlastitim građanima.

Naknadne deklarirane identifikacije genocida, s velikim izuzetkom Kambodžanskih polja smrti 1970-ih, sve su nakon Hladnog rata – sigurno ne slučajno, ali to pitanje je izvan dosega ovog članka. Uključuju 1990-e slučajeve u Bosni i Ruandi; i, nakon 2000., u Darfuru i takozvanoj Islamskoj državi (Sirija i njena okolina, gdje su žrtve bile Jazidi, kršćani i šijitski muslimani).

Razgovor o ne-genocidnim ratnim zločinima ili zločinima protiv čovječnosti dostigao je nove razine u 2024. – uglavnom zbog ponašanja Rusije pod g. Putinom. To pokriva i “Posebnu vojnu operaciju” protiv Ukrajine i ubojito suzbijanje unutarnjih političkih protivnika, kulminirajući u slučaju Alekseja Navalnog. U ovom slučaju, razgovor o međunarodnim tribunalima očito je uzaludan. Jedine mogućnosti su (vojna i druga) pomoć Ukrajini, i nada – kao u prošlim vremenima – da će rusko društvo pronaći put do manje brutalne unutarnje politike.

Šira lekcija je da su međunarodni pravni postupci samo djelomično o pravu. Oni imaju najbolje ograničeni stupanj neovisnosti od političkih ciljeva i političke motivacije. Nürnberška suđenja su se mogla smatrati pravednom pravdom pobjednika. Južnoafričko gonjenje Izraela pred Međunarodnim sudom pravde nije bilo neki nepristrani čin pravne profesionalnosti. To je bio čin samopromocije i donekle nejasna potraga za odobravanjem od strane Irana, Kine i možda drugih.

Slično tome, da li Vatikan doista pretpostavlja da će njegove pojednostavljene verbalne intervencije ubrzati napredak prema pravdi i miru na Bliskom istoku – ili je prije zabrinut da podcrtava svoj autoritet kao vodič i moralni arbitar za katolike?

Papa Franjo i njegovi kolege učinili bi dobro da se prisjete žice po kojoj je hodao njegov prethodnik sredinom 20. stoljeća, Eugenio Pacelli (Pio XII). Anksioznost da zadrži simpatije Njemačke kao bedema protiv komunizma kompromitirala je njegov moralni položaj u odnosu na nacizam. Potreban je bio Giovanni XXIII da započne novu eru u vatikansko-židovskim odnosima.

Kako je onda židovska zajednica pogođena sadašnjim neslaganjima ili razlikama? Verbalni okršaji s Vatikanom nisu u središtu pozornosti. Ono što zajednicu ostavlja zbunjenom i uznemirenom je spoznaja da je najstariji predrasuda na svijetu, za koju su mislili da je na rubu izumiranja, živa i dobro se osjeća u ulici blizu njih.

U trenutačnoj klimi woke i anti-woke, teorije kritičke rase, antikolonijalizma i svega toga, Židovi se vide kao utjelovljenje onoga što uzrokuje probleme – i stoga kao legitimne mete zlostavljanja, uglavnom verbalnog, ali povremeno i fizičkog, praktično pojednostavljenje kako bi svijet bio manje frustrirajuće mjesto.

Pojedinci se s tim nose na različite načine. Neki skrivaju vidljive znakove židovskog identiteta, poput kapica za glavu ili šesterokrakih zvijezda. Ovisno (kako kažu) o kontekstu, drugi bi zapravo mogli učiniti suprotno. Jedna od mojih unuka na svom sveučilištu inzistira na nošenju istaknute zvijezde Davidove – potičući ljude, kako kaže, da dvaput razmisle prije nego što izreknu antisemitske primjedbe.